Zrinka Cvitešić
Svima nama čuvarima kazališta, svih oblika kulture, čuvarima života…
U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek.
U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je
teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati
znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i
najotporniji…
Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi,
inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…
I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije
dovoljno?
Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji
potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.
Jer nam treba.
Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.
Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša.
Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti…
Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom.
Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje.
Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati
i komunicirati.
I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači
živjeti, što znači biti čovjek i što je uopće ono u nama što ostaje za umrijeti. Gdje
ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier.
Slavimo povjerenje među nama koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske
duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti,
vidjeti, razmišljati i osjetiti.
Charles Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije
imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti „najvrjednija stvar u životu. Većina ljudi
postoji, to je sve.“
Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami
sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…
Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…