režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

tekst i režija: Jelena Hadži-Manev
scena: Marta Crnobrnja
kostimi: Petra Dančević Pavičić
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Velimir Lončarić
igraju: Barbara Vicković, Zoran Pribičević, Josipa Oršolić

O predstavi:

Lana (Barbara Vicković) je ekonomistica koja ima svoju malu tvrtku. Petar (Zoran Pribičević) je programer sa stabilnim poslom. Astrid (Josipa Oršolić) je tek diplomirana prevoditeljica. Troje potpuno različitih ljudi povezuju jedna belgijska ovčarka i dva mješanca – njihovi psi koje izvode u šetnju. Kroz redovite susrete u istom parku, likovi pred publikom postepeno razotkrivaju svoje životne priče. Sve je, naravno, začinjeno dozom humora i veselja koje im donose njihovi najdraži četveronožni prijatelji.

Predstava nastaje u suradnji Kazališne družine Tragači i Centra za kulturu Trešnjevka.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.