režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

igraju:
Maša – Nadia Cvitanović
Olga – Jelena Hadži-Manev
Irina – Iva Šimić Šakoronja

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

tekst: Jelena Hadži-Manev
režija i scena: Frana Marija Vulić Vranković
kostimi: Dženisa Pecotić
glazba: Željka Veverec i Toni Starešinić
scenski pokret: Selma Sauerborn
oblikovanje svjetla: Dejan Kurel
fotograf: Igor Obrol
vizualni identitet: Damjan Uzelac

igra: Jelena Hadži-Manev
O predstavi:

Dnevnik supermame zbilja je dnevnik, kronologija događaja, koji nas vodi od trenutka kad jedna mama saznaje da je trudna sve do treće godine djetetova života. Daje nam uvid u možda najuzbudljiviji i najizazovniji period u životu žene progovarajući o temama majčinstva otvoreno i iskreno. Predstava je nastala kao sukus intimnih i stvarnih anegdota autorice teksta i još petnaest mama koje su svoja sjećanja i osobne priče podijelile s autoricom na druženjima i razgovorima u pripremnoj fazi predstave.

Nakon svake izvedbe održava se Odabrale mame after, domjenak s ciljem druženja i razmjene iskustava glumice i publike, a nove zanimljive priče iz publike mogu postati dijelom teksta predstave i obogatiti buduće izvedbe.

Predstava je nastala u suradnji Kazališne družine Tragači i udruge K-zona.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

igraju:
Maša – Nadia Cvitanović
Olga – Jelena Hadži-Manev
Irina – Iva Šimić Šakoronja

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

igraju:
Maša – Nadia Cvitanović
Olga – Jelena Hadži-Manev
Irina – Iva Šimić Šakoronja

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.

režija: Paola Slavica
dramaturgija: Dina Vukelić
scena: Ana Paulić
kostimi: Danijela Gotal-Grgurač
scenski pokret: Selma Sauerborn
glazba: Toni Starešinić i Željka Veverec
oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

igraju:
Maša – Nadia Cvitanović
Olga – Jelena Hadži-Manev
Irina – Iva Šimić Šakoronja

glumci u videoprojekcijama:
Andrej – Ivan Đuričić
Nataša – Katarina Baban

O predstavi:

Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.
Najmlađa od sestara, energična i dekoncentrirana milenijalka Irina, nalazi se pred prekretnicom života, tridesetim rođendanom koji od nje zahtijeva neminovne velike promjene, drastične rezove i bucket listu želja, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Srednja sestra, melankolična ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergenta Maša, u dugogodišnjem je braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Najstarija od njih, Olga, glava je kuće i na simboličkoj funkciji preuzima uloge i oca, i majke. Iako izvrsna nastavnica, Olga puca pred teretima u školi, a još je više muči privatan plan – kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikom na mobitelu, što je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.
U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u proviniciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.
Predstava je nastala u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma kulture Kristalna kocka vedrine.