Ovo ljeto provodim izrađujući novi strateški plan za moju Kazališnu družinu Tragači, otud i inspiracija za ovu temu.

Strateško planiranje zvuči kao nešto prekomplicirano, ali i predosadno za običnog umjetnika. Kao nešto strašno ozbiljno, vrlo odgovorno, i kao nešto što na kraju mora biti jako pametno, analitički, s nekim tablicama i grafikonima, koje obično znaju napraviti ljudi koji su išli na ekonomiju, a ne na umjetničku akademiju. No mora li tako biti?

Većina ljudi ne voli pisati projekte, ali ih voli osmišljavati. To je, znači, pravo mjesto za početak – vaša mašta. Kad ne biste bili ograničeni resursima, što biste radili? Tko biste sve mogli postati? Shvatite strateško planiranje kao jednu veliku priliku da maštate o svim projektima koje želite provoditi, zašto i za koga – i da to radite s veseljem, zaigranošću i radošću. Brainstormajte, stavljajte na papir, u tablice, pišite, brišite, rišite… Igrajte se. Uživajte. Ne krećite iz vlastitih ograničenja, krenite iz kreativnog impulsa i dopustite si da se njime zanesete. Gledajte u zvijezde.

Prilika za promjenu i samoizražavanje

Strateški plan je prilika za promišljanje i ponovno izmišljanje sebe.

Čim krenete, pred očima će vam iskakati slike i ideje budućih projekata. Dajte im nazive i stavite ih u programske cjeline – produkciju, radionice, istraživanje, suradnje… Nadam se da već imate organizacijsku misiju, viziju i vrijednosti. Sa svakim novim strateškim razdobljem treba ih revidirati, što ne znači nužno da ih treba mijenjati. One govore o tome tko smo i zašto postojimo. Ako ih u potpunosti mijenjamo sa svakim novim strateškim planiranjem, stvorit će se dojam da ni sami nismo sigurni u njih, čime se može posumnjati u naš integritet i autoritet. No, ako vas vaše misija i vizija više ne pokreću iznutra, vrijeme je da ih malo osvježite. Korekcije će možda djelovati samo kozmetički, no bitno je da na vas djeluju motivirajuće.

Činjenica je da živimo u svijetu stalnih promjena. Vlast i kulturne politike, suradnici i projektni partneri, publika sa svojim interesima i ukusima, a na kraju krajeva i sama naša organizacija – sve se stalno mijenja. Ono što nas je inspiriralo prije nekoliko godina možda više ne odgovara ni načinu na koji radimo, ni temama koje nas zanimaju, ni ljudima s kojima radimo. Što želite promijeniti? Koji su vam poslovni viškovi – projekti ili suradnici koji vas više ne inspiriraju ili vas previše opterećuju i želite ih se riješiti? Zadovoljava li vas način na koji gradite svoj brend ili nešto želite promijeniti? Trebate li redefinirati ciljne skupine?

Pri planiranju nikad ne zaboravite – vi ste prvo umjetnici, a tek zatim poduzetnici. Kroz plan izrazite sebe.

Pogled 5 godina unazad

Ako se naslanjate na neko dovršeno strateško razdoblje, evaluacija prošlog će vam odmah dati korisne informacije kamo se usmjeriti u slijedećem. SWOT analiza tjera nas da pobrojimo sve naše snage i slabosti, prilike i prijetnje poslovanju. Potrebno ju je ponovo napraviti sa svakim novim strateškim razdobljem.  Što se promijenilo u kontekstu djelovanja neovisne kulture u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina?

Prva promjena nam je dobro znana jer je na svima nama ostavila trajne ožiljke – postpandemijski oporavak. Pogotovo u području izvedbenih umjetnosti izgubio se kontinuitet, dio resursa, vjerojatno i dio suradnika, i zasigurno dio publike. Iako smo stali na noge, pravi oporavak se još uvijek mnogima nije dogodio, nego nastavljamo djelovati u modu preživljavanja.

Ne možemo zanemariti ni inflaciju koja je produkcijske troškove luđački povisila, a iznosi sufinanciranja na natječajima ostali su manje-više identični. S druge strane, povisiti cijenu umjetničkog proizvoda razmjerno povišenim troškovima za mnoge bi nas značilo znatno smanjenje opsega distribucije i dovođenje u pitanje već uhodanih poslovnih suradnji. Ukoliko ne radite čistu komercijalu, prekarni uvjeti rada su osjetniji nego ikad. Jedna od posljedica je da mlađe generacije bježe iz sektora – jer naprosto nemaju vremena čekati da se dovoljno afirmiraju da budu dostojno plaćeni, i da postanu dovoljno plaćeni da mogu živjeti od posla za koji su se obrazovali.

Ono što je nepromijenjeno je slaba institucionalna podrška neovisnoj sceni. Na nacionalnoj razini je i dalje nesigurna i upitna, tek mjestimično konkretna. Duga razdoblja bez rezultata natječaja destabiliziraju planiranje i poslovanje. Javni sektor svoje financiranje ne dovodi u pitanje, a mi neovisni i dalje noćima ne spavamo iščekujući informacije o visini financijske podrške koja nam je odobrena – uvijek iznova i iznova prolazeći taj isti stresni ciklus.

Strateško planiranje kao teambuilding

Najdosadnije strateško planiranje je ono koje morate odraditi sami. Danas i za to postoji rješenje – AI alati su sjajno ogledalo za vlastite ideje, o čemu sam već pisala u prošlome blogu.

Ako imate sreće da vam je organizacija dovoljno narasla da imate stalne članove tima – genijalno! Važno je da svi zajedno možete brainstormati, sanjati i predlagati. Počastite se danom za planiranje – izvedite se iz ureda u šetnju, na piknik ili neki fini ručak, na izlet… promijenite prostor (a time i energiju), udahnite zrak i pustite mašti na volju. Sve ideje su vrijedne i nijedna nije loša – ako se ne prihvati prva, odvest će vas do slijedeće. Zajedničko planiranje je prilika za mali teambuilding u kojem ponovo potvrđujete da svi gledate u istom smjeru, vesele vas iste aktivnosti i dijelite iste ideale.

Mnogi od nas su vizualni tipovi – i to može biti zabavno! Šarajte po ploči, izradite zajednički kolaž, nalijepite stotinu raznobojnih post-ita po zidu… Krenite iz nereda, raspršenosti, šarenila, da biste to na kraju stavili u tablice i u jedan fini pregledni pdf.

Koja su prava pitanja?

Planiranje je vrijeme kad si je važno postaviti prava pitanja. Što bi netko tko nas prvi put vidi pomislio da radimo? Što bismo voljeli da pomisli? Kad bi netko ušetao na naš sastanak ili se zatekao usred našeg umjetničkog procesa, npr. na kazališnoj probi, bi li shvatio o čemu je riječ, s kojim ciljem djelujemo i koje vrijednosti zagovaramo?

Što bismo htjeli da ljudi osjete kad dođu u kontakt s nama? Kakvu radnu atmosferu želimo stvoriti? Na čemu inzistiramo, a što ne toleriramo?

Koji je projekt koji nas je najviše ispunio i kojim smo najzadovoljniji, a koji nikada ne bismo ponovili? Po čemu želimo da nas ljudi pamte?

Za koga stvaramo, tko je naša publika i kako možemo biti korisni zajednici kojoj pripadamo?

Tko želimo biti za 10 godina?

Revidirajte ciljeve, programe, partnerstva

U kontekstu oskudnih resursa, nesigurnih uvjeta i kronične potkapacitiranosti, partnerstva na neovisnoj sceni su nužnost za dugoročnu održivost, bilo između dionika neovisne scene ili koprodukcija s javnim sektorom. Vrijeme je za mapirati moguća buduća savezništva i po potrebi odbaciti stara. S kim možete razmjenjivati znanja, razrađivati projekte, zajedno se prijavljivati na natječaje, dijeliti resurse? Postavite konkretne ciljeve za umrežavanje i suradnje.

Uvijek postoji nekoliko glavnih programskih linija koje pratite, no možda je vrijeme za pokrenuti se i u novim smjerovima. Interdisciplinarnost i intersektorska suradnja su jako in, kao i društveno angažirani projekti, a u fokus ulaze teme poput ekologije, mentalnog zdravlja, integracije migranata… Možda imate sliku nekih projekata koji vas zanimaju, ali nemate potrebna znanja – upišite u plan i potrebne edukacije.

Dodatna prilika su digitalne tehnologije koje pružaju priliku za nove metode rada i distribucije, no i za njih se potrebno educirati – nažalost, većina neovisnih kazališta nema ni tehničke ni ljudske kapacitete za istraživanje tih mogućnosti. Nema veze, ne odustajemo. Radimo kao mravi, malim koracima, ali ustrajno i dosljedno – i vjerujemo da najbolje tek dolazi.

Plan, ne obaveza

Za kraj – savjet koji dajem i sama sebi koja za Tragače sve volim staviti u precizne kućice, redove i stupce i onda se toga držati kao pijan plota – radite samo plan. Planovi su tu da se mijenjaju. Nisu obaveza, nisu potpisan ugovor i ne trebaju nam raditi stres. Radimo ih da nam daju smjer, da nas natjeraju da imenujemo stvari i stavimo ih na papir, da zastanemo unutar žestokog tempa svakodnevice i osvrnemo se unazad, evaluiramo postignuća, a zatim pogledamo u nebo i zamahnemo krilima.